IVAN RENDIĆ
Hrvatsko je kiparstvo cvalo u Dalmaciji u razdoblju romanike, gotike i renesanse. Majstori poput Andrije Buvine, Jurja Dalmatinca, Nikole Firentinca, Andrije Alešija, Franje Laurane i Ivana Duknovića pronijeli su slavu hrvatske umjetnosti diljem domovine, ali i izvan nje. Zatim je nastupio gotovo tristoljetni zastoj. Izvorišta kamena i kamenara u Dalmaciji iznjedrila su krajem devetnaestog i u dvadesetom stoljeću nove majstore dlijeta Rendića, Rosandića, Meštrovića, Kršinića i mlađe.
Ivan Rendić je bio prvi hrvatski kipar novijega razdoblja. Rođen je 1849. u Imotskome, gdje mu je otac zidar bio na privremenom poslu, ali je njegov zavičaj, u kojemu je proveo mladost i uzeo dlijeto u ruke, bio Supetar na Braču, na otoku bogatih kamenoloma i vrsnih majstora klesara. Kulturni su mecene uočili njegovu nadarenost i omogućili mu školovanje, najprije u Trstu, a zatim u Umjetničkoj akademiji u Veneciji i konačno u atelijeru tada poznatog talijanskog kipara Giovannija Dupréa u Firenci.
Zadojen domoljubljem tadašnje mladeži, odluči svoje djelo staviti u službu domovine. S portretom pjesnika Ivana Gundulića započeo je galeriju istaknutih Hrvata: Andrije Medulića, Julija Klovića, Petra Preradovića, Krste Frankopana, Nikole Jurišića, Ljudevita Gaja, Andrije Kačića Miošića, Augusta Šenoe, Šime Ljubića, Gaja Bulata, Ante Starčevića, Eugena Kumičića, Mihovila Pavlinovića i drugih. Nizom Rendićevih poprsja ukrašen je i zagrebački Zrinjevac.
Nakon naukovanja Rendić je 1877. počeo djelovati u Zagrebu, ali zagrebačka javnost još nije osjećala potrebu za domaćim umjetnikom, naručujući umjetnine u inozemstvu. Razočaran, napustio je 1880. Zagreb i nastanio se u tada življem i ekonomski bogatijem Trstu. Još je jednom, 1900. godine, pokušao djelovati u Zagrebu, ali je tada tu već stasala mlađa generacija umjetnika, koji ga nisu smatrali dovoljno suvremenim, iako je tada razvio svoju varijantu tada suvremenog secesijskog stila.
U Trstu je Ivan Rendić imao atelijer punih četrdeset godina, ali je izvodio djela po cijeloj domovini. Najpoznatiji su njegovi javni spomenici: Ivana Gundulića i Dubravke u Dubrovniku, Ljudevita Gaja u Krapini, Andrije Kačića Miošića u Makarskoj i u Zagrebu i srušeni spomenik Trstu u tome gradu.
Najbrojniji su Rendićevi nadgrobni spomenici, kojima obiluju mnoga naša groblja, osobito ona primorska. Privlači pozornost veći broj nadgrobnih skulptura na grobljima u Zagrebu, Trstu, Rijeci, Trsatu, Splitu, Supetru i drugim mjestima. Neke grobnice su građeni mauzoleji, a poznate su i dvije građevine izvedene prema Rendićevim nacrtima: Vila Jakić u Trstu i zvonik župne crkve u Ložišćima na Braču. Bio je vrlo plodan kipar i izradio je oko 200 skulptura.
Ivan Rendić se oblikovao u talijanskoj realističkoj školi devetnaestoga stoljeća, a kasnije je razvio svoj osobni stil secesijske dekorativnosti, ali s nacionalnim folklornim elementima. Nije bio avangardni umjetnik, ali kao prvi hrvatski kipar građanskoga društva utro je temelje kiparima koji će ga slijediti i ponovno razviti hrvatsku skulpturu: Meštroviću, Rosandiću, Kršiniću i drugima. Ivan Meštrović je 1939. napisao: "Zar može i smije netko podcjenjivati napore jednog Ivana Rendića, koji je stekao velike zasluge za stvaranje naše kiparske umjetnosti? Naša je kiparska umjetnost nakon Rendića znatno pokročila naprijed, ali je Rendić ipak obavio pionirski posao i potakao žeđu za kiparstvom..."
Nakon Prvog svjetskog rata povukao se u zavičajni Supetar, ali je tu do smrti bio od mještana neshvaćen, a u hrvatskoj javnosti, kojoj je tako mnogo dao, zaboravljen. Umro je, kao siromah, 1932. u splitskoj bolnici.
Spomenut ćemo da je Ivan Rendić bio osobiti društveni veseljak. Njegove tršćanske, zagrebačke i supetarske anegdote već su ušle u pučku predaju. Njihovom je izvođenju posvećivao gotovo jednaku pažnju kao i svojim djelima.
Pokopan je na slikovitom supetarskom groblju, među ostalim njegovim nadgrobnim spomenicima.
GALERIJA "IVAN RENDIĆ" U SUPETRU
Zavičajni se Supetar odužio svom zaslužnom sinu kiparu Ivanu Rendiću novom grobnicom, spomen-poprsjem na obali i Galerijom umjetnina njegova imena. Galerija "Ivan Rendić" nabavlja ili odlijeva istaknute Rendićeve skulpture, okupivši tako lijepu zbirku njegovih poprsja, alegorijskih i drugih skulptura i nacrta, jedinu njemu posvećenu galeriju u Hrvatskoj. Posjetitelj se u njoj upoznaje s počecima novijeg hrvatskog kiparstva, s djelima umjetnika koji mu je samopožrtvovno gradio temelje.
Poprsje Ivana Gundulića spada u najranije Rendićeve radove, kao i dvije dekorativne skulpture Zore, jedna u mramoru, a jedna u bronci. Rani je rad i model kipareve supruge Olge. Ostali portreti odlikuju se majstorskim realizmom, poput Dječaka, drugoga Dječaka, ulomka s velikoga reljefa Gorupove grobnice na Rijeci, portreta arheologa Šime Ljubića, književnika i leksikografa Ivana Dežmana, grofa I. Burattija, književnika Eugena Kumičića i pjesnika Andrije Kačića Miošića.
Nevelika kompozicija Bračka vodonoša simbol je vodi, tako dragocjenoj na sušnome otoku.
Najljepša skulptura u parku Galerije "Ivan Rendić" u Supetru zacijelo je alegorijska brončana skulptura "Um" koju je kipar izveo 1886. u mramoru za palaču Lloyda u Trstu. Ona odražava sve likovne vrednote Rendićeve realističke skulpture.
Izloženi su i Rendićevi projekti nadgrobnih spomenika i mauzoleja; također nacrti lijepoga zvonika u Ložišćima na Braču.
Slika Jose Bužana prikazuje Ivana Rendića u zrelim godinama.
Galerija "Ivan Rendić", izložbe, predavanja, komemoracije i koncerti održavani u njoj pridonose kulturnom životu Supetra i Brača.
