U 12. st. se u Hrvatskoj proširila ćirilica. Hrvati su to pismo prilagodili i stvorili poseban tip ćirilice nazvan hrvatska ćirilica ili bosan(č)ica. Upotrebljavala se uglavnom u Bosni, Hercegovini, na jugu Hrvatske: Poljicama i zaleđu Splita, dalmatinskim otocima (ponajviše Braču), Dubrovniku i njegovoj okolici.

Povaljska listina najstariji je dokument pisan hrvatskom ćirilicom(vidi transkripciju Povaljske listine). Petar Šimunović naziva je „krsnim listom otoka Brača“. Sačuvan je prepis iz 1250. koji je načinjen na osnovi izvornika iz 1184. Navedena isprava  je i najstarija sačuvana isprava na otoku Braču.

Kao što ime govori, nađena je u mjestu Povljima i to sasvim slučajno, jer je promatrač primijetio neobične znakove na predmetu kojeg je domaćica koristila za - potpirivanje vatre na ognjištu!

Povaljska listina posjedovna je isprava benediktinskoga Samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, napisana na listu pergamene hrvatskom ćirilicom (tzv. bosančicom) 1. prosinca 1250. godine. Danas se čuva u Župnom uredu u Pučišćima na Braču, kamo je dospjela s arhivom povaljskoga samostana što su ga sa sobom u Pučišća kao svoje novo obitavalište donijeli posljednji povaljski redovnici u 19. stoljeću. To je jedan od najstarijih hrvatskih jezičnih i kulturnopovijesnih spomenika, koji nam svojim opsegom i sadržajem, posredno, pruža niz zanimljivih uvida u razne životne aspekte prostora i vremena gdje je nastala, te je nezaobilazan izvor proučavanja raznih humanističkih znanosti. Prvi ju je 1881. godine objavio Franjo Rački u 13. knjizi "Starina" i otad je u znanosti poticala brojne raspre, prvenstveno s obzirom na svoj diplomatički sastav i sadržaj. Naime, u uvodnoj datacijskoj rečenici isprava sadrži godinu 1184., kada su navedenom samostanu vraćeni neki njegovi bivši posjedi, a zatim se nižu opisi daljih samostanskih zemljišnih stečevina, sve uz navođenje svjedoka, do završne ovjere egzaminatora Blaža i izjave zaprisegnutoga hvarskog pisara Ivana da je vjerno zapisao što je vidio "u staru knjigu", uz spomenuti datum i pisarev službeni potpis.

Poticaj i začetak Povaljskoj listini iz godine 1250. nalazimo u vijećanju otočke vlasti na Bolu u prosincu 1184. kada se nakon obnavljanja samostana benediktinaca u Povljima, tom samostanu vraćaju oduzeti posjedi po istočnim bračkim predjelima. Ona sadržava kroniku stjecanja dodatnih posjeda različitim načinima, pri čemu se spominju dotadašnji vlasnici, svjedoci i mnogi drgi sudionici otočke i svjetovne vlasti u tim gospodarskim i povijesno zanimljivim zbivanjima s kraja 12. i početka   13. st.

Zbog golema broja imena i posjeda ( toponima) i imena osoba  ( antroponima ) Listina je izuzetno vrijedno vrelo i jedno od najstarijih vrela za proučavanje antroponimije na hrvatskom jeziku.

Postoje razna  mišljenja o predlošku listine, koji većina istraživača smatra kartularom (posjedovnom knjigom), kojemu je na početku imala stajati tzv. "isprava kneza Brečka" iz 1184. godine. Međutim, pomnija raščlamba diplomatičkoga sastava listine i konkretnoga iskaza sadržaja njezinih susljednih dijelova, kao i noviji uvidi u srednjovjekovno posjedovno pravo, koje se stoljećima zadovoljavalo usmenim sklapanjem posjedovnih poslova uz prisutnost svjedoka "javne vjere", ukazuju na to da je postojanje povaljskoga kartulara, koji da je prepisan, odnosno prepričan, u listini, više nego upitno. Uvodna datacijska formula imala je vjerojatno zamagliti nepostojanje ranijih isprava u doba kad su se posjedovne isprave počele tražiti kao pravni dokaz o posjedu (prva polovina 13.st.) i kad je vjerojatno nastao konkretan predložak Povaljske listine, ona "stara knjiga" što je spominje pisar Ivan.

S jezičnoga je i grafijskoga stajališta Povaljska listina zanimljiva kao konkretan jezični spomenik napisan/zapisan 1250. godine. Samim svojim postojanjem Povaljska listina i nešto stariji Povaljski prag, koji se također odnosi na događaj iz 1184. godine, svjedoci su žive prisutnosti ćirilice kao jednoga od hrvatskih povijesnih pisama (i slavenskoga bogoslužja kojemu je ona prvenstveno služila) na području srednjovjekovne Dalmacije. Njezina neizdiferencirana grafija ukazuje na poznavanje raznih onodobnih ćiriličkih pisarskih "škola" s jedne i na utjecaje latinske grafije s druge strane, ali ta nam neizdiferenciranost otkriva i jedan značajan jezični podatak. Naime, nesustavnost (ispremiješanost) upotrebe grafema u grafijskom nizu e (jat) - y (jery) - i - e ukazuje na to da je u danom prostoru i vremenu već bio utvrđen ikavski refleks jata (uz mogućnost postojanja i nekih riječi s ekavskim refleksom).

U tekstu listine na prvi su pogled uočljiva tri jezična sloja: u osnovi joj je narodni jezik - čakavski dijalekt otoka Brača prve polovine 13. stoljeća, jezičnu joj nadgradnju pruža onaj jezični medij koji je je imao izgrađen status književnoga jezika, a to je bio crkvenoslavenski hrvatske redakcije, dovoljno blizak da bude razumljiv i dovoljno dalek da tekstu u koji se interpolira dade obilježja visokoga stila. Kao pravni dokument namijenjen konkretnoj potrebi i upotrebi s jedne i budućnosti s druge strane listina je morala zadovoljiti kriterij opće razumljivosti i kriterij trajnosti u prostoru i vremenu. Prvi od tih kriterija osigurava narodni jezik u osnovi, a drugi crkvenoslavenski elementi, upotrijebljeni na način da jezik stvarnoga, konkretnog iskaza dignu na razinu književnoga jezika, primjenjivoga na širem prostoru i u drugom vremenu. Na taj način Povaljska listina stoji u začecima onoga razvojnog toka hrvatskoga književnog jezika u prošlosti koji se zasniva na narodnoj osnovi i crkvenoslavenskoj jezičnoj nadgradnji i koji je poznatiji iz nešto mlađih hrvatskih glagoljičkih neliturgijskih spomenika, a ostavio je značajan trag i u kasnijim hrvatskim latiničkim spomenicima. I na kraju, treći je jezični sloj što ga sadrži Povaljska listina - romanski, kao nezaobilazna posljedica višestoljetne slavensko-romanske simbioze na tom prostoru, što se ogleda kako u pojedinim supstratskim elementima što su se utkali u narodni jezik koji je u osnovi teksta, tako i u nekim odrazima latinaške obrazovanosti sastavljača i prepisivača listine. Prema tome, jezik je Povaljske listine rezultat triju silnica: narodnoga (čakavskoga) govora kraja i vremena u kojem je nastala, pisarske tradicije u okviru koje se ostvarila kao pisani tekst (ćirilička hrvatskocrkvenoslavenska) i romansko-latinske tradicije prisutne na danom prostoru u vrijeme njezina nastanka.

• Rački, F. 1881. Najstarija hrvatska cirilicom pisana listina. Starine 13, JAZU, Zagreb, 197-210.
• Ostojić, I. 1934. Benediktinska opatija u Povljima na otoku Braču, Split.
• Hraste, M. 1940. Čakavski dijalekat ostrva Brača. Srpski dijalekstološki zbornik 10, Beograd, 1-64.
• Zelić-Bučan, B. 1961. Bosančica u srednjoj Dalmaciji. Izdanja Historijskog arhiva - Split, sv. 3, Split.
• Putanec, V. 1964. Tekstološki i jezični problemi u Povaljskom kartularu (1184-1250). Slovo 14, Zagreb, 101-109.
• Ostojić, I. 1966. Još o sadržaju i pismu Povaljskog kartulara. Slovo 17, Zagreb, 125-135.
• Ostojić, I. 1968. Povlja, povijesni prikaz. Split.
• Nedeljković, O. 1971. O ispravi kneza Brečka kao spomeniku jezične prošlosti na Braču. Poljički zbornik 2, Zagreb, 199-212.
• Šimunović, P. 1972. Toponimija otoka Brača. Brački zbornik 10, Supetar.
• Šimunović, P. 1984. Povaljska listina i Povaljski prag. Brač u ranom srednjem vijeku, Povlja, 21-30.
• Hercigonja, E. 1987. Povaljska listina i Povaljski prag u hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti. Brački zbornik 15, Supetar, 60-77.
• Šimunović, P. 1987. Antroponimijski sustav Povaljske listine i Povaljskog praga. Brački zbornik 15, Supetar, 134-149.
• Malić, D. 1988. Povaljska listina kao jezični spomenik. Znanstvena biblioteka Hrvatskoga filološkog društva 17, Zagreb.