ŠTEFI PULIŠELIĆU O  STOTEN ROJENDONU

„Sto je godin pasalo od rojenjo pokojnega nojbroškijega  pisnika Stipe Pulišelića ( 17.11.1910.- 10. 11. 1998. ).
Pasaće hi barem još toliko, sve dokli budu živit i dokli se budu štit njegove pisme, po kojima  ćemo čuvat u svisti kus našega škoja, koji kontra svih zokonih fizike, vobi žešće če smo mu daje a postaje nan miliji če gremo stariji.
Evo prilike da se po pismima ovega fetivega Bročanina sitimo na trud i pot, na grišpe po obrazu i friže na srcu, na žuje tvrde ka suhi črmnaj, žuje krvove ka ocvali garigul, na žuje osušene, inkordone kako struk uvehle mrtile u storen oficiju.
Dokle god budemo štit njegove broške libre, dohodiće nan u svist suze naših skrbnih materih, če su provele vas svoj vik u crnini če in dugujemo  puno jubavi  neuzvroćene. Njegove su pisme bile i ostale naša radost i naš plač. Ventule cvićo po sulorima i jerulima......“

Hvala Ti, barba Štefe.

Dr. Lucija Puljak o Stjepanu Pulišeliću

Akademik Petar Šimunović o Stjepanu Pulišeliću

Tek sada, s motrišta ovoga vremena, možemo shvatiti značaj pjesnika Stjepana Pulišelića za nas Bračane, Brač, sve otočane i, tim slijedom, za sve nas Hrvate ponosne na svoje korijenje, na svoju kulturnu i jezičnu baštinu.
Mnogi se još sjećamo gordosti koju smo osjetili kad se pojavila prva njegova pjesnička zbirka Glos sa škrop.  U njoj su opjevane scene i situacije, ljudi i krajolici svima domaćima dobro znani. Ali  onima što nemaju doticaj s otokom nismo te slike znali dočarati ni približiti. Pokušavali smo tek povremeno,  sramežljivo i nespretno, objasniti tko smo, što smo, što imamo, što u sebi nosimo i kako živimo.

Onda je odjednom to barba Štefe za nas učinio spretno  i okretno, riječima koje su tako slatko zazvonile i prepunile naše pjace, učionice, školske i kino-dvorane. Njegovim smo se pjesmama počeli koristiti u javnosti kao svojom bračkom legitimacijom. Recitirali smo ih mnogi, predstavljale su nas izvan Brača, diljem Hrvatske.
Koliko je među nama nagrađenih učenika s različitih pjesničkih smotri i manifestacija na koje smo se otisnuli s poputbinom Pulišelićevih pjesničkih ostvaraja!

A onda se barba Štefe utkao u mnoga mlada pjesnička srca, razmnožio je svoje pjesničko umijeće u drugima. Pa smo njih predstavljali, javno kazivali njihove stihove. Tako su opjevane nove situacije, novi ljudi, ali isti duh i krajolici. Ostao je tako u knjigama zabilježen jezik kojim su nas matere naše za život pripremile i opremile. O kojemu smo mislili da je nedostojan suvremenosti, učenosti, boljega života kojemu smo stremili. Pa smo se, govoreći ga pred drugima, sramili, ublažavali težak zvuk njegovih glasova, omekšavali ga i mijenjali. Naš je doprinos životnom boljitku i zavičajnoj kulturi postao jezik „koji nije ni sebi ni svomu“. Pametniji među nama shvatili su da se tim jezikom ne da ništa „sočno“ izraziti. I nostalgično smo se vratili korijenima. Počeli smo se opet javno, jasno i glasno koristiti riječima kojima su se i naše none koristile. Govorili smo o znanim stvarima, situacijama, ljudima i krajolicima leksikom tome primjerenim. Ali - odjednom naša djeca, današnja djeca, to više nisu razumjela. Nije više problem samo u riječima! Nestao je svijet, nestale su stvari, ljudi i krajolici obuhvaćeni dragim riječima!

I sad, da nema barba Štefe i njegove pjesničke ostavštine, kao ništa od toga nije postojalo!
Tko bi danas spominjao nonu s kudijon, starčiće na tovarčiću, mlikarice s mlikon u ramini, jude kako se  ravnodu u vrimenu, umornega kopoča, japjeničare, žurnote i zlu pet, sanjive čobančiće, razigrone jančiće, curu na koju je pala maća i … čo ne još!

A mi svi koji u srcu i mislima nosimo drage slike i želimo ih s drugima podijeliti, teško bismo se snašli bez barba Štefine pomoći. Nekad nam je nedostajalo tek riječi da prenesemo slike, a danas - nema više ni tih slika. Samo blijedo sjećanje i Pulišelićevi stihovi.

Stjepan Pulišelić nas je obilno zadužio i duge moramo vratiti. Najbolje ćemo to učiniti, ako njegovo i svoje nasljeđe sačuvamo i svojoj djeci predamo. U ovom se trenutku, baš suprotno,  malo toga čini da bi se djecu povezalo s baštinom.  
Uz čvrste kote svoje baštine, svojih vrijednosti, svoga jezika i svojih snova, sa slikom svoje none, svoga oca, vinograda, maslinika, svoje vale,  naša će djeca znati gdje pripadaju. Osjećat će se sigurno i zaštićeno u ovom promjenjivom, nestalnom i uzburkanom svijetu.
Mislimo na dobro svoje djece! Ne dopustimo da se prekine nit koja ih veže s pretcima i zavičajem!
Ne dajmo da djeca zaborave ni barba Štefu!

Dr. sc. Lucija Puljak

ŠTEFI PULIŠELIĆU O STOTEN ROJENDONU

Sto je godišć pasalo od rojenjo pokojnega nojbroškijega pisnika Stipe Pulišelića (17. XI. 1910.-10 XI. 1998.).
Pasaće hi baren još toliko, sve dokli  budu živit i dokli se budu štit njegove pisme, po kojima ćemo čuvat u svisti kus našega škoja, koji kontra svih zokonih fizike, vobi žešće če smo mu daje i postaje nan miliji če gremo stariji.
Evo prilike da se po pismami ovega fetivega Bročanina sitimo na trud i pot, na grišpe po  obrazu i friže na srcu, na žuje tvrde ka suhi črmnaj, žuje krvove ka ocvali gariful, na žuje osušene, inkordone kako struk uvehle mrtile u storen oficiju.
Dokle god budemo štit njegove broške libre, dohodiće nan u svist suze naših skrbnih materih, če su provele  vas svoj vik u črninii če in dugujemo puno jubavi neuzvroćene.

Njegove su pisme bile i ostale naša radost i naš plač. Ventule cvićo po sulorima i jerulima. Mužika smiha dice okolo komina, uza sviću od uja, u duge večeri zinske kad je nono raspredo priče, a nona kudije.
U njima nahodimo teple skute nonine ko zazibonu zikvu; užorene rumene obraze i spušćene vije očiju šesnih divojok kal smo in u krivi čas rekli unefol koliko su nan droge.

Iz njegovih se libor sićomo na gluhu tugu svojih iz dalekega svita di se olhodilo u cvitu mladosti noć koru kruha, izgubit zdrovje, potratit nojbojo godišća, a donit nose starost i nemoć i žeju da se nojde greb u svojoj škrapi u hlodu svoga čemprca.

U Štefinih versih nahodimo drogo, siromašno ditinstvo, u kojen nan je svega mankalo osin skrbi i jubavi, Štefni su libri droge kadene zaprećonih uspomenih koje čuvomo u nojdubjoj kotuli svjega srca.
Njegove riči činidu nan se ko mili šoni na nami nojlipjen jaziku svita, jaziku kojin smo progovorili s mlikon na materinoj sisi kal smo došli na svit, kojin svidočimo svoj svit, koji svit čuvomo za sebe i u očima i u snima.
Štefine su pisme poetizirono sociologija broško: svist o trudu i nevoji, utiha za glodne žurnote po tujin lozjima i za tujin ovcima na pašima, na tujin tratima po riborskin poštima, plutonjo godišćima po tujin debelin morima, pod tujin kapitonima i na tujen kruhu. Zato smo i ujavišćeni če hoće reć bit svoj i na svojen i bit gord i ponosit.

U Pulišelićevim librima štijemo o težocima u zobojima, koji su svoj dil prigatorija učinili na oven svitu, o škarpelinima i zbocadurima pričepjenima blišćinon sunca i bilinon mramora po petrodama, nahodimo digod po komišurima utisnete mornorske matrikule, štijemo o udovicima u črnin veštima i ranjenim srcima koje su muže i dicu izgubile u tri zla rata, dokli nan ni došla sloboda, a njima ostala črnina do greba i u grebu.

Štefini broški libri kronika su našega živjenjo. Po njoj znomo koliko nan vridu ta pasono vrimena i ta pasono brimena da kroknemo naprid i šoldo po svojoj zemji, po svojih uspomenoh.
Veće ol pola vika živu s namin te droge kartuline našega Broča stivone meju korice njegovih libor ko drogo kadena uspomenih duboko u duši.

Fola mu za mile kolure s buketa njegovih pisom na sputnen tavulinu kako na dlanu u nikad dogledonoj lipoti njihovega smisla. U tin versima ćutimo vonje levonde, vrisa kaduje i ruzmarina. Njegove su nan pisme pregršće radosti. Zrcalo našega živjenjo!

Jerbo kako bimo mogli razumit i volit svoj Broč ol sutra bez ovih pisom u kojima je naše i Štefino učer.
One će siguro još dugo živit. Zbog tega se i ne mirimo da našega Štefe već dvonadeste godišć ni meju nami, kad znomo da je. Da je s nami, ma di da se njegov poetizirani Broč nahodi: u nami, na škoju ili bilo di u svitu.
Učinimo sve da se ne udune ovi poetski plamik iskonske riči Štefe Pulišelića Bročanina, broškega pisnika, kojega smo iskreno volili ko i njegove verse.

Tin činon odužićemo se Štefi na ovoj stogodišnjici njegovega rojenjo.

Akademik Petar Šimunović